Piše: Budo Simonović
Za to što je mojkovačka epopeja za proteklih sto godina poprimila zaslužene mitske razmjere i obilježja, pored svih znamenitih istoričara, hroničara i istraživača ovog perioda crnogorske istorije, nesumnjivo najveće zasluge ima hadži Radovan Bećirović – Trebješki. Ovaj bard srpskog i crnogorskog pjesništva na narodnu žicu, najveći majstor rimovanog epskog deseterca novijeg doba, proslavio se stihovima o možda najslavnijoj, najsvjetlijoj i najsvetijoj stranici burne, pa i tragične crnogorske istorije.
Istine i pravde radi, treba odmah reći, da uz Bećirovića, velika zasluga da ta epopeja ne padne u zaborav pripada i guslarima, bez čijih struna ni Mojkovačka bitka ni pjesma o njoj sigurno ne bi dosegli te astralne visine i potrajali cio jedan vijek.
Bećirović i guslari, prvenstveno Milovan Tomović, Jovan Lakićević i naročito Boško Vujačić, u sazvježđe slave su uzdigli taj, u istoriji nezamapćeni primjer žrtvovanja – „da izgine vojska jedna, za spas svoga savezniika...“ Da nije njih bilo, zaborav bi zameo priču o „mojkovačkom Termopilu“, kako se goloruka, gladna i promrzla crnogorska vojska pod komandom Janka Vukotića, na Badnji dan 1916. godine, ispriječila i na mojkovačkim vratima zaustavila silu bečkog ćesara.
Tu strašnu golgotu na braniku otadžbine, na mojkovačkoj Bojnoj njivi, gdje je branjen jedini prolaz bratske srpske vojske koja je, desetkovana i izmrcvarena dugotrajnim ratovanjem, glađu, bolestima i zimom, odstupala kroz namete preko albanskih gudura sa ogromnom masom mučeničkog naroda da spas nađe na jadranskoj obali, preživio je i tada još nepunoljetni dobrovoljac Radovan Bećirović. I njegova puška je tih krvavih božićnih dana plamtjela u mojkovačkim gorama, po snijegu „momku preko pasa“ i ciči od koje se ledila i suza u oku. I on je doprinio slomu švapske ordije na Mojkovcu, ali i dočekao strašni trenutak nepravde kad su pobjednici morali položiti oružje i otadžbinu prepustiti švapskom osvajaču, poraženom i poniženim u boju na Mojkovcu.
I Bećirović će sa nebrojenim drugim junacima sa Mojkovca potom preživjeti pakao austrougarskih lagera smrti po Mađarskoj i Čehoslovačkoj, a Mojkovačkoj bici će se vratiti tek 1927. godine kada je sročio ep od gotovo hiljadu stihova, koji će za kratko vrijeme postati i do danas ostati najljepši spomenik mojkovačkim junacima. Mojkovačka bitka će inače, ostati trajna Bećirovićeva preokupacija i inspiracija do kraja života i pored nekoliko osmeračkih pjesama (najpoznatija je „Spomenik na Tari“), on će se šezdesetih godina ponovo latiti pera i temeljito prepjevati prvobitnu verziju pjesme koja je, uz ostalo, sada za više od 150 stihova obimnija.
Iako je njegova pjesma istovremeno i pouzdana istorija, to mu ne smeta da se razmahne, a njegov pjesnički dar stvarno zablista i dođe do izražaja uvijek kad se oslobodi stega istorijskih činjenica, kad bljesne njegova mašta, kad „oslobodi ruku“ i udari po pjesničkim žicama poput starih majstora, kakvi su bili Filip Višnjić, Starac Milija ili Tešan Podrugović.
Za ilustraciju, evo opisa mojkovačkog razbojišta dan poslije stravične bitke i pogibije dvije vojske:
Viju vuci a laju lisice,
Svađaju se oko mesa ptice.
Magla ne da sunce da se gleda,
Stoji rika lava i međeda.
----------------------------------
A Mojkovac i gore krvave,
Izgledaju pustarije prave.
Gdje su bitke i šančevi bili,
Mrtvi leže, ranjenici cvile;
To su šanci zagrnutih ljudi –
Vuk bi gorski od stra da izludi.
Srne skaču, gavranovi gaču,
Kao nekad na polju Mohaču.
A Mučnica plače od žalosti,
Ljudske su joj otežale kosti...
U jednom pismu, briljantnom kratkom eseju o njegovoj poeziji, koje je 1979. godine pjesnik Matija Bećković uputio Radovanu Bećiroviću, pored ostalog stoji i ovo:
„Tvoja najveća zasluga i jeste što si sačuvao od zaborava mnoge ljude i događaje i uveo ih u narodno pamćenje. Oni koje ti nisi opevao svakako manje postoje, a neki postoje samo zato što si ih ti opevao...“
Ako je tačno da se ni za Troju danas ne bi znalo da nije bilo Homera, nesumnjivo je da bi i Mojkovačka bitka odavno već bila negdje na margini istorije da nije bilo hadži Radovana Bećirovića – Trebješkog, ali i guslara koji su ga „podržali“.
Zakletva
Jednu od najljepših i najupečatljivijih cjelina u pjesmi predstavlja pismo – zakletva, koju uoči bitke vojsci upućuje komandant Janko Vukotić:
Pa tako vi boga i Božića
I dvoglavog orla Nemanjića
I tako vi groba Njegoševa
I ljutoga mača Miloševa
I Grahovca i Careva laza
I junačke časti i obraza
I mramorja s Koma do Blagaja
I junaštva Pivljanina Baja,
I tako vi Nikčevijeh rana
I Kosova i vidova dana
I tako vi srpskijeh gusala
I tako vas prošlost ne gubala,
Ne pustite Nijemce i švabe
Da Rugovsku klisuru ugrabe...
Poštovao i protivnike
I kako je, valjda niko kao on, umio da uveliča, u zvijezde da okuje junaštvo i slavu srpskih i crnogorskih vitezova, pravednika i osvetnika, Radovan Bećirović s poštovanjem i uvažavanjem pjeva i o njihovim protivnicima:
Ne znam broja koliko hiljada,
Pade s Drine do Mojkovca grada.
Je l’ih bilo ne kopati grijeh,
Pošto ih je zagrnuo snijeg,
Gdje im gavran kosti naći neće
Dok okopni i dođe proljeće.
A onda će zvjerke da ih glođu,
A majke se nadat da im dođu.
Jadna majko ne nadaj se sinu,
Ako ti je pregazio Drinu.
Mlada ljubo ti se u dom vraći,
Vi se sestre ne nadajte braći;
Đeca nek se ne nadaju ocu,
Ako im je bio na Mojkovcu...